Rade Serbedzija: Pa to je krasno Vani su padali pijanci umjesto snijega. Bio je siječanj, ili januar, ne sjećam se više. Pozvan u tuđi stan, sjedim u njezinoj sobi bez svjetla, ona, u opasnoj dobi, a ja, poput pijetla. Pričam joj pjesme.... Ona se divila bedrima, dojkama, kukovima, svim svojim sokovima. Ona se divila mojim stihovima, a ja sam pio vinjak. Jedino što je znala reći, PA TO JE KRASNO i meni je sve bilo jasno i užasno i strašno i žao i sva bih blaga dao da mi se vrate riječi što sam joj reko, ali bilo je već kasno. Ona je ležala pored kamina i kao da se kaje, rumena od vatre vina, plakala je i nehoteći grješila je milujući jastuk misleći pritom da sam vuk koji će skočiti... A ja sam bio pozvan, ako se ne varam, u ovaj stan tek nešto popiti i sjedio sam potpuno miran. Dosada je glodala tišinu, vatra se jarcala u kaminu. A ona je pričala o svojoj mački i o ludnici u diskiću i o nekom crnom mladiću koji ima kola i deset milijuna na knjižici. I meni je sad stvarno sve bilo jasno i rekao sam djevojčici Pa to je krasno, to je zaista krasno.... i otišao sam padajući sa snijegom po ulici. Enes Kišević (1947) izvodi: Rade Šerbedžija (1946)