Moj dom Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I... gutam svoju bol! I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše, Njen rug je i moj rug; Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše, I ne vraćaju dug. Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni, Ko žića zadnji dah; I da mi ono pane pod nokat sverazorni, Ja past ću utoma. Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso, A spasoh u tom sve, U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso Kroz čarne, mlade sne! Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila, Ja obraz pronijeh njen; Na svojem srcu grijem već klonula joj bila I ljubim njenu sjen. I kralje iznijeh njene i velike joj bane, Svih pradjedova prah, Nepogažene gore i šaren-đulistane I morske vile dah. ... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio I bježat moram svijet; U vijencu mojih sanja već sve je pogazio, Al' ovaj nije cvijet. On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mukom Na javi i u snu, I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom: O, je li jošte tu?! Slobode koji nema taj o slobodi sanja, Ah, ponajljepši san; I moja žedna duša tim sankom joj se klanja I pozdravlja joj dan. U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu I krunidbeni pir, I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu U pola mora šir! Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more Posvećuje mi grud; Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore, I... lutam kojekud. Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene, Zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom!