Ustaše su bili radikalna nacionalistička organizacija s glavnim i jedinim ciljem rušenja Jugoslavije i osnivanje samostalne hrvatske države. Poslije 2. svjetskoga rata su, poglavito u Europi i Amerikama, životarile razne manje političke udruge koje su željele srušiti Jugoslaviju- no, bez prave organizacije, vodstva, i programa. Preostala im je jedino ustaška ikonografija. Slomom Jugoslavije i nastankom suverene RH raison d'etre bilo kakvog takvoga pokreta je prestao. No, jesu li time iscrpljene sve značajke ustaštva ? Je li ipak ustaški pokret svijesno desno-radikalan, rasistički, možda i totalitaran ? Odgovor na to je niječan. U hrvatskome društvu se, tu i tamo, kao znak prkosa zbog sluganskoga mentaliteta koji nerijetko pokazuje oficijelna hrvatska politika, te protuhrvatskih makinacija zemalja koje utjelovljuju trenutno vladajuće kvaziliberalne manipulativne, «masonske» mondijalističke države, pojavljuje ostentativno isticanje elemenata ustaške ikonografije. Drugo je pitanje: je li ustaštvo zapravo radikalni antisrpski pokret po centralnom habitusu ? Moglo bi se reći da je u njem antisrpski naboj izuzetno jak-no, kao posljedak kombinacije srpskoga tlačenja i dominacije, potpomaganih od zemalja stare Antante. Ustrajavanje u protuhrvatskoj politici nekih zapadnih zemalja neizostavno rađa iritaciju i potiskivanu agresivnost: no, ne prema Srbima kao takvima, nego prema protivnicima hrvatske samostalnosti, a to je uloga koju je dobar dio hrvatskih Srba odigrao s više entuzijazma nego što se može previdjeti ili oprostiti na kraće i srednje staze. Sve to pokazuje da je pitanje navodnoga «problema ustaštva» u hrvatskome društvu zapravo problem profila i budućnosti društava i zemalja kakve su članice EU i SAD. Često prozivana globalizacija i eksploatatorski potezi vodećih zemalja, pravi su generator nezadovoljstva u društvima koja su se tek riješila komunizma i ne pada im na pamet da se utope u nekakve nove asocijacije u kojima će igrati drugorazrednu i podaničku ulogu. U hrvatskom slučaju, nezadovoljstvo se često iskazuje preko simbola koja su povezana s povijesnim ustaškim pokretom, kao simbolom hrvatskoga nacionalizma. No, sam je suvremeni hrvatski nacionalizam daleko širi od anakronoga ustaštva, pa je, po svim pokazateljima, povremena pojava ustaške ikonografije jedino znak da sadašnji naraštaji još nisu našli načina za primjerenu artikulaciju svoga nezadovoljstva svetim kravama mondijalističkoga baršunastog totalitarizma koji ih gura u položaj ne previše različit od onoga u omrznutoj Jugoslaviji. Domovinski rat bio je obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga - ekstremista u Hrvatskoj, JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., a uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima, od kolovoza 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prijekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.).